Penzioni sistemi Bosne i Hercegovine na raskršću

Penzioni sistemi Bosne i Hercegovine suočavaju se sa rastućom krizom koja postaje sve vidljivija. Vođena nepovoljnim demografskim trendovima, konstantnim iseljavanjem i smanjenjem broja onih koji uplaćuju doprinose, temelji penzionih sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj nalazi se pod stalnim fiskalnim pritiskom. Ono što je nekada bilo pitanje dugoročne održivosti postalo je kratkoročna budžetska briga koja sve više prisiljava vlasti da se napokon uhvate u koštac sa pronalaženjem sistemskog umjesto privremenih rješenja.

Izazov nije svojstven samo Bosni i Hercegovini, ali njena institucionalna složenost, fragmentirano tržište rada i visoka stopa neaktivnosti povećavaju rizike. Kako broj penzionera nastavlja rasti, a radna snaga se smanjuje, sistemi se sve više oslanjaju na transfere iz općih prihoda države, brišući liniju između socijalnog osiguranja i socijalne pomoći finansirane porezima.

Demografski pad i smanjenje radne snage

Korijeni neravnoteže penzionih sistema leže u promjenama u populaciji. Bosna i Hercegovina se suočava sa kombinacijom niske stope fertiliteta, starenja stanovništva i kontinuiranih spoljnih migracija, posebno među mlađim i radno sposobnim ljudima. Ova demografska kontrakcija direktno slabi bazu doprinosa o kojoj penzioni sistem ovisi.

Do sredine 2025. godine, ukupna radna snaga iznosila je približno 1,44 miliona ljudi, od kojih je oko 1,28 miliona bilo zaposleno. Iako je zvanična nezaposlenost pala na nešto iznad 11 procenata, ovo poboljšanje prikriva dublje strukturne probleme. Manje od polovine radno sposobnog stanovništva učestvuje na tržištu rada, dok je skoro 1,43 miliona ljudi klasifikovano kao neaktivno. Ova grupa uključuje studente, prijevremene penzionere, radnike koji ne traže aktivno posao te pojedince izvan formalnog zaposlenja na duži period.

Dugotrajna nezaposlenost ostaje posebno problematična. Više od polovine nezaposlenih osoba traži posao dvije godine ili duže, što smanjuje vjerovatnoću njihovog ponovnog ulaska u formalno zaposlenje i redovnog doprinosa penzionom sistemu. Rodne razlike su također prisutne, pri čemu muškarci čine otprilike 60 posto radne snage, što dodatno sužava bazu onih koji uplaćuju doprinose.

Neformalni rad i erozija doprinosa

Pored demografije, neformalni rad (rad “na crno”) igra glavnu ulogu u slabljenju penzionih finansija. Procjenjuje se da 25 posto radnika djeluje izvan formalnog sistema poreza i doprinosa, stvarajući trajni jaz između ekonomske aktivnosti i prihoda od socijalnog osiguranja. Ovi se radnici često oslanjaju na razne oblike socijalnih davanja kasnije u životu uprkos tome što su tokom svog radnog vijeka malo ili nimalo doprinosili penzionon sistemu, čime stvaraju dodatni teret za one koji doprinose punjenju državnog budžeta.

Visoke stope doprinosa za socijalno osiguranje na formalne plate dodatno usložnjavaju sliku. Ovi troškovi samo jačaju razlog za ostanak u neformalnoj sferi ili neaktivnost, osnažujući ciklus u kojem se od sve manjeg broja obveznika traži da finansiraju rastuću populaciju penzionera.

Finansijske posljedice ovih trendova već su ugrađene u javne račune. Budući da su penzioni fondovi integrisani u trezorske sisteme, ovi transferi se direktno takmiče sa drugim prioritetima potrošnje, uključujući infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje. Ovakav aranžman smanjuje fiskalnu fleksibilnost i povećava ranjivost tokom ekonomskih padova, kada prihodi opadaju, ali penzione obaveze ostaju fiksne.

Institucionalna fragmentacija i administrativna složenost

Institucionalna struktura Bosne i Hercegovine usložnjava ove izazove. Dva odvojena penziona sistema funkcionišu u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, uz dodatnu administrativnu složenost koja proizilazi iz Distrikta Brčko. Odsustvo jedinstvenog ekonomskog i socijalnog prostora otežava mobilnost radne snage, prikupljanje doprinosa i dugoročno planiranje.

Fragmentacija također otežava koordiniranu reformu. Mjere koje bi mogle biti fiskalno neutralne ili korisne u jednom entitetu mogu imati efekat u drugom, dok političke nesuglasice često usporavaju donošenje odluka. Kao rezultat toga, strukturna neravnoteža opstaje čak i kada njen dugoročni trošak postaje sve očigledniji.

Međunarodni referentni modeli: Diverzifikacija i podjela rizika

U potrazi za potencijalnim rješenjima, pred vlastima se nalazi nekoliko međunarodnih penzionih okvira koji ilustruju različite pristupe balansiranju adekvatnosti, održivosti i rizika.

Sistem Sjedinjenih Američkih Država često se opisuje kao diverzifikovana struktura koja kombinuje javni stub tekućeg finansiranja sa komponentama koje pune poslodavac i zaposleni kroz individualnu štednju. Snaga ovog sistema leži u raspodjeli prihoda za penziju na više izvora, smanjujući oslanjanje na bilo koji pojedinačni stub. Međutim, ova diverzifikacija prenosi dio rizika na pojedince i izlaže penzione ishode tržišnim promjenama, čineći sigurnost prihoda varijabilnijom.

Sjevernoevropski sistemi, posebno u Holandiji i Danskoj, u većoj mjeri se oslanjaju na kolektivnu kapitalizaciju. Ovi modeli su akumulirali penzionu imovinu koja premašuje nacionalni BDP i naglašavaju međugeneracijsku podjelu rizika. Balansiranjem dobitaka i gubitaka tokom vremena, oni smanjuju volatilnost za penzionere. Istovremeno, zahtijevaju snažno upravljanje, sofisticirano finansijsko poslovanje i dugoročno institucionalno povjerenje, za čiji je razvoj potrebno vrijeme.

Regionalno iskustvo: Hrvatska tranzicija ka višestubnom sistemu

Penziona reforma u Hrvatskoj nudi bliže regionalno poređenje. Uvođenje obaveznog kapitalizovanog drugog stuba početkom 2000-ih diverzifikovalo je finansiranje penzija preusmjeravanjem dijela doprinosa na plate u individualne račune. Ovaj pristup smanjio je dugoročnu zavisnost o javnom sistemu, ali je stvorio značajne kratkoročne tranzicione troškove, jer je prvi stub izgubio prihode dok je i dalje isplaćivao postojeće penzije.

Još jedno ograničenje pojavilo se u alokaciji imovine. Veliki udio imovine privatnih penzionih fondova investiran je u domaće državne obveznice, čime su kapitalizovane penzije ponovo povezane sa javnim finansijama, što je ograničilo stvarnu diverzifikaciju. Hrvatsko iskustvo naglašava i potencijalne koristi i fiskalne rizike povezane sa tranzicijama ka višestubnim sistemima.

Hibridni aranžmani i zajednički rizik

Još jedna mogućnost je i hibridni model i model podjele rizika koji se udaljavaju od toga da država snosi punu odgovornost za penzione ishode. Ovi aranžmani mogu kombinovati smanjenu javnu penziju sa obaveznim ili dobrovoljnim komponentama štednje, ili redistribuirati buduće troškove između poslodavaca i zaposlenih.

Glavna prednost takvih modela je diverzifikacija rizika. Širenjem odgovornosti na više aktera, oni mogu smanjiti pritisak na javne budžete i uskladiti podsticaje između onih koji uplaćuju doprinose i korisnika. Njihova slabost, s druge strane, leži u složenosti i političkoj osjetljivosti, posebno tamo gdje reforme utječu na buduće nivoe naknada ili opterećenje doprinosima.

Proširenje baze prihoda izvan rada

S obzirom na visoku stopu neaktivnosti jedna od opcija je i odvajanje finansiranja penzija od direktnog zapošljavanja. To bi uključivalo namjensko izdvajanje dijela poreza na potrošnju, kao što je porez na dodanu vrijednost, za finansiranje penzija iz prvog stuba. To bi moglo smanjiti oslanjanje na doprinose na plate i potencijalno sniziti troškove formalnog zapošljavanja.

Snaga ovog pristupa leži u široj poreskoj bazi, koja obuhvata prihode od neaktivnog stanovništva i neformalne potrošnje. Njegov glavni nedostatak je izloženost ekonomskim ciklusima i politički otpor namjenskom usmjeravanju poreza za specifične svrhe.

Drugi set opcija fokusira se na djelimično unaprijedno finansiranje putem državnih rezervnih ili investicionih fondova. Štednjom i investiranjem resursa danas, vlade mogu ublažiti fiskalni uticaj budućih demografskih vrhunaca.

Iako takvi fondovi mogu povećati međugeneracijsku pravičnost i smanjiti buduće budžetske šokove, oni zahtijevaju disciplinovano upravljanje i dugoročnu političku posvećenost.

Strukturne mjere i mjere zasnovane na usklađenosti

Povećanje učešća radne snage, posebno među dugotrajno nezaposlenim i neaktivnim grupama, direktno bi proširilo bazu onih koji uplaćuju doprinose. Poboljšanje discipline u plaćanju doprinosa kod državnih preduzeća, koja čine veliki udio poreznih dugovanja, takođe bi moglo donijeti trenutne dobitke u prihodima za penzione fondove.

Ove mjere obično su manje vidljive od strukturnih promjena, ali mogu donijeti postepena poboljšanja bez redizajniranja cijelog sistema.

Entitetski reformski pravci: FBiH i RS

U okviru šire rasprave o prilagođavanju penzijskog sistema demografskim i fiskalnim realnostima, u Federaciji Bosne i Hercegovine već su pokrenute konkretne zakonodavne inicijative. U proceduru Vlade FBiH upućen je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, s ciljem jačanja stabilnosti i unutrašnje pravednosti sistema, uz izričito zadržavanje svih već stečenih prava penzionera. Centralna novina je novi model usklađivanja penzija vezan za ekonomske pokazatelje, koji bi omogućio redovno polugodišnje usklađivanje i veću predvidivost primanja. Istovremeno se uvodi diferencirana najniža penzija prema dužini radnog staža, čime se snažnije naglašava veza između rada, uplaćenih doprinosa i ostvarenih prava. Ključni ciljevi ovih izmjena su povećanje pravednosti sistema, jačanje povjerenja korisnika i očuvanje dugoročne fiskalne održivosti.

U Republici Srpskoj reformski diskurs ima izraženije strateško i dugoročno obilježje, s fokusom na transformaciju postojećeg jednostubnog penzijskog sistema u višestubni model. Takav pristup polazi od potrebe da se obavezni penzijski sistem uskladi s dugoročnim demografskim kretanjima i ograničenjima javnih finansija. Uvođenje dobrovoljnog penzijskog osiguranja posmatra se kao instrument diversifikacije prihoda u starosti i smanjenja zavisnosti isključivo od javnog stuba. Reforma je zamišljena kao dio šireg tranzicijskog procesa, povezanog s razvojem tržišne ekonomije i jačanjem individualne odgovornosti za sigurnost u starosti. Njeni osnovni ciljevi su dugoročna finansijska održivost, smanjenje rizika od siromaštva među penzionerima i očuvanje socijalne stabilnosti.

Sistem definisan kompromisima

Svaka od navedenih opcija nosi svoje prednosti i mane u pogledu fiskalne održivosti, socijalne adekvatnosti i političke izvodljivosti. Ono što je jasno iz podataka jeste da demografski trendovi i trendovi na tržištu rada stalno sužavaju prostor za neaktivnost.

Budućnost penzionog sistema zavisit će o tome kako će političari izbalansirati ove suprotstavljene ciljeve unutar postojećeg institucionalnog okvira zemlje. Izazov nije u izboru savršenog modela, već u upravljanju troškovima tranzicije i rizicima na način koji čuva socijalnu stabilnost uz prilagođavanje demografskoj realnosti.

Šerif Kapetanović